Svakoj odrasloj, neovisnoj osobi teško je uvijek biti jaka. U trenucima slabosti obraćamo se nekome gore… Vjerujemo da postoji netko tko nas štiti i podržava. Ali što je najvažnije, ne zaboravite brinuti o sebi.
“Kako zaboraviti na sve životne poteškoće, shvatiti i prihvatiti da je sve to, ma koliko strašno i relevantno izgledalo, samo prolazno, te biti barem malo iznad borbe, a ne unutra? I je li to u principu moguće običnom čovjeku? Ili smo doživotno osuđeni na muke tjeskobe i razmišljanja? Mislim da odgovor na ovo pitanje leži u dva plana odjednom – filozofskom i praktičnom.
Prije svega, vodite računa o svom stanju
Razgovarajmo prvo o filozofiji. Čini mi se da autor pitanja govori o tome je li već moguće OSVRTITI se na ono što se događa i percipirati to kao nešto što se već dogodilo, doživjelo, a sebe kao osobu koja je to iskustvo već primila i koja je već se nosio s tim . – Samo privremeno. Već je prošlo.
Čini mi se da se ovo pitanje ne odnosi samo na takve periode kada nam se sve obrušava jedno za drugim, i želimo biti jedan korak u budućnost, gdje su svi problemi riješeni. Možda je riječ i o umoru osobe koja se nema na koga osloniti, jer je ovdje najodraslija.
Jednog dana moja psihologinja mi je postavila pitanje: “Misliš li da te netko pazi? Iznad? Anđeo čuvar, na primjer?
Tada sam osjetio trenutni sram i zbunjenost: je li to istina, što ja mislim? Kako uopće možete priznati da se oslanjate na nekoga na što sami ne možete?
“Ne”, ponosno sam odgovorio, “sam sam.”
A onda sam pomislio – ne, oslanjam se na ovaj svijet. Imam malo povjerenja u njega. Često mi se posreći. I, možda, taj osjećaj dolazi iz djetinjstva, kada sam bio okružen odraslim osobama koje su me voljele. To na nekoj osnovnoj razini pomaže osjetiti ljubav prema životu čak i tijekom najteže usamljenosti i teških vremena.
Oni koji nisu imali takav osjećaj sigurnosti, sami ga razvijaju: u terapijskom radu, susretima s ljudima koji ih bezuvjetno prihvaćaju i tako stječu i snagu i milost za sebe slabe. Naučite postati vlastiti zaštitnik. Stjecanjem vještina brige o sebi, što obično nazivamo sebičnošću.
Filozofi i pisci s početka stoljeća, od Kierkegaarda do Camusa, postavljali su ovo pitanje: što ako nikoga nema? Što ako smo sami i nitko ne pazi na nas, a nema ni Boga, ni sile koja malo pomaže?
Nitko nema odgovor na ovo pitanje. U svojoj grupi “Mama i moji odnosi” uključila sam u program rad s pravom da se zaštitim, pomognem sebi i oslonim se na druge odrasle osobe svojim sredstvima. Zato što naša generacija tu usamljenost i bespomoćnost uzima zdravo za gotovo, trudi se ne koristiti druge ljude kao oslonac (sramotno je i glupo opterećivati druge) i kao rezultat toga osjeća se sama u svemiru.
Štoviše, često za partnere biramo one koji nisu sposobni za partnerstvo, znajući da ćemo sami izvući dvoje.
I taj umor je vrlo razumljiv kada se želite izvući iz trenutne situacije i pustiti da se sve riješi samo od sebe… Stanite “iznad borbe”, a ne unutra. Reagirajte ne toliko uključeno. Ali rijetko tko od nas uspije imati mudrost kralja Solomona, na čijem je prstenu stajao natpis “i ovo će proći”. Živi smo, i dirnuti smo. Stoga bih govor iz filozofskog plana prebacio u plan umora i tjeskobe.
I tu spašavaju dvije zemaljske vještine: prije svega, pobrini se za svoje stanje. Glupo je hraniti se na vrijeme, dovoljno spavati, obratiti se stručnjacima za pomoć . Ako morate biti borbeni stroj, onda ovaj stroj treba biti u redu.
A drugo: pričati o tome blizu i daleko. “Ne vadim ga. Ne ide mi dobro. Sada mi je potrebna ta konkretna pomoć, ovo specifično rasterećenje, a i da progovorim. I pomaže da se prestanete osjećati kao nekontrolirana žrtva okolnosti. To je ono što daje priliku da prestanete obezvrjeđivati svoju okolinu i vidite njene stvarne mogućnosti: netko će pohitati u pomoć, netko će pobjeći.
A sada praktična vježba koja pomaže da se sagleda razmjer problema i da se barem malo predoči budućnost.
Uzmite tri stolice, stavite prvu i drugu okrenute jedna prema drugoj na maloj udaljenosti, a treću stavite vlakom iza druge.
Stavite bilo koju stvar (na primjer, olovku) na prvu stolicu. To je problem koji treba riješiti. Sjedni preko puta nje na prvu stolicu. Ona je blizu tebe. Što osjećaš? Obično je sve skupljeno u loptu, ramena su spuštena.
Sad sjedni na susjednu stolicu, dalje od nje. Što se od tada promijenilo?
A ako stojite iza naslona druge stolice? A ako iza leđa trećeg? Kako se tamo diše? Odlazeći sve dalje i dalje, moći ćete cijeniti razmjere i značaj problema, a možda i vidjeti rješenje.